Pozdrav!
Prije početka srednje škole tj. 2015 godine,željela sam pisati blog i objavila sam nekoliko postova. Neredovitih. Jadnih. Bijednih. Uglavnom početnički postovi,shvatili ste. Zbog nove okoline,promjena i nedostatka vremena kojega,doduše,sad imam i manje,odustala sam od pisanja. Sad idem u 3.razred i već sam se nekoliko puta premišljala o ponovnom pisanju,no teško donosim odluke. Znate,posjeti vas onaj poznanik. Sigurno ste ga barem jednom sreli. Strah. E taj da. Kod mene se već udomaćio i nikako da ode. Odlučio je biti poput Alana iz Dva i pol muškarca. Često nam stvara probleme. A kome to nama? Ispričat ću vam. Zašto sam baš u ovom trenutku,ovog dana željela uvesti promjene u svoj život? Naime,12.listopada su se u mojoj školi obilježavali Dani kruha i zahvalnosti za plodove zemlje. Ja sam taj dan imala napadaj tijekom odgovaranja.Tresla sam se,plakala i gušila. Morala sam na hitnu. Doktori su rekli kako sam imala napadaj anksioznosti iliti napadaj panike. Već dugo vremena se sve skupljalo u meni i jednostavno sam pukla. Tjeskoba,strah,neispavanost,astma,iscrpljenost i slabo unošenje hrane pridonjeli su tome. Zbog toga sam shvatila kako očito patim od anksioznosti. Ovo nama su osobe koje pate od tog problema,te nemani koja nas guši. Počela sam posjećivati i školsku psihologicu koja mi poprilično pomaže. Želim se rješiti te male gadosti koja me veže lancima.Zbog toga trebam promjene. Jedna od njih bi bila i ovaj blog. Moj online dnevnik. Moj pokušaj sreće. Spoj ljubav prema pisanju i velika želja za promjenom. Bez tuge i briga,a pun radosti. Pun malih sitnih trenutaka koji puno znače i pozitivnih misli. Ovo je moj novi,sretni početak. Ovo sam ja.
"Želim promijeniti svoj život. Želim biti sretnija. Ne želim da mi svakodnevne životne situacije predstavljaju strah i čine me nervoznom. Ne želim osjećati knedlu u grlu. Ne želim se bojati pogrješiti. Želim znati komunicirati s ljudima. Želim da ona mala i prava Silvija izađe na svijetlo dana. Želim biti puna samopouzdanja. Želim živjeti! Želim biti ja."
